Iluzija savršenstva

There is an optical illusion about every person we meet.

12.07.2017.

On se ženi

Januar, snijeg rominja a voda se sa okolnih brda sliva u moj grad, kao da placu i pokusavaju mi prenijeti neku poruku. Uprkos svim pahuljama i snijeznoj oluji koja zahvati moj rodni grad ja opet izlazim, da zaboravim. Tu noc izadjoh da bih zaboravila tvoje smedje oci prepune sjaja i ljubavi, crnu kosu, nas, da bih unistila sjecanje na nas, i na poziv koji unisti mene. Mobitel suti, nema tebe ni tvoga imena na ekranu da se pojavi pa da srce zadrhti od radosti, pobrka otkucaje i zaplese najsretniji ples, dok sjedim pijem kafu on zazvoni, ali nisi ti. Rijeci "moram ti nesto reci, on se veceras zeni" mi dan danas odjekuju u mislima, i ta snijezna januarska noc. Grad zaledjen, dok se polako upucujem prema obliznjoj kafani sa suzama u ocima, da zavaram ovo ludo srce da je sve to laz da ces se pojaviti i reci da to nije istina, primjecujem da je pust, samo moje stope ostavljaju duboki trag u snijegu kakav i ti ostavi u mome srcu i zivotu. Ta noc nekako bi cudna, drugacija, njena nota bi tuzna, sami vapaji i jecaji oronulih i praznih duša, dok muzicari sviraju u mojoj glavi posta haos, on se zeni odzvanja mislima. Casa za casom, suza za suzom, tek poneki ljubazni grč koji naslucuje na osmijeh, oci se zamaglise. Pogled mutan pa se sve ucini drugacije, i dok niza case upoznah njega, nekako se isticao sa prelijepim osmijehom. Ajde makar imam sa kime da pijem ovu bijednu noc dok se on veseli pored zene u bijelom, i tako nakon mnogo popijenih i razbijenih casa nadjoh se sa njim, kojeg sam tu noc upoznala, u luksuznom hotelu. Kunem se da sve do tada nisam znala da je on gazda tog istog hotela, njegov osmijeh bi ono sto mi je trebalo tu noc. Case se nastavljaju nizati, sada sa njim, dok nazdravljamo muzika lagano pjevusi, naidje ona vrlo poznata pjesma u kojoj se pjeva o svadbi i mecavi. Oci zasuzise, grizem usnu da suza ne potece, sakrivam pogled ali uzalud, on primjecuje. "Pa dobro sta ti je, nesto sam pogresno uradio?" upita me znatizeljno gledajuci, "Nn nn n nije mi nista, samo on se zeni veceras" jedva se prelomi preko mojih modrih usana. U tom trenutku sam dobila ono sto mi je trebalo cijelu noc, jaki zagrljaj i stisak ruke. Tako cijelu noc ostasmo sjediti, ja u zabludi da je sve samo san, promrzla i blijeda lica, oboje pijani zbog svojih problema docekasmo zoru. Istina nakon toga ga vise nisam vidjela, ni jednog od njih, osta sama da lutam, sakupljam i trazim komadice razbijenog srca, i molim se Bogu da ga cuva, i njega i njegovu zenu.

28.06.2017.

100 života

Vjerujem da je svaka ljubav posebna, propracena necim karakteristicnim za te dvije osobe, nasu okarakterisa kiša. Milion put sam pricala istu pricu, mozda jer i sama ne vjerujem jos uvijek, znate ono, mi, vrbe, kisa, poljubac... Kunem se od toga dana kisa dobi neko drugo znacenje, svaka kap me podsjeca na nas, na nas prvi poljubac, na noć kada si odlazio u tudjinu, o kako je samo padalo tu noc. Nebo se prolomilo, jecalo i vikalo najjacim gromovima i munjama, i ono je plakalo zbog tvog odlaska. Sada kada se vracas, pa makar i na kratko, opet udara i kuje munjama i gromovima, ali drugacije ovaj put, nekako kao da je veselo, znate ono kad dijete skace od srece radi ispunjene zelje, eh tako i nebo. Danas nije mracno, nas ponovni susret, ponovni prvi poljubac, ponovo kisa, ali neka razdragana, cak i nebo nije mracno nego okupano nekom sivkasto-zlatnom bojom, a sunce se nadzire iza okolnih brda koja opkolise cijeli grad. Kazu daleko od ociju daleko od srca, ali to nije istina, kako bolan daleko od ociju kad je tu iako kilometrima daleko, on je tu konstantno ispred mojih ociju, u mojim mislima, i roni najvećim dubinama moga srca. Oni sto rekose ne vrijedi cekati, ocito ne znaju osjecaj kada su nakon toliko iscekivanja tvoje usne na mojima, opet osjecam tvoj miris u kosi, tvoje dodire, toplinu tvoga tijela. Ma cuj ne vrijedi cekati, ako se volite cekat cete jedno drugo i 100 života, a ako ne onda i da tih 100 života provedete zajedno, džaba vam.

22.06.2017.

Najljepsa noc

Ta noc bi drugacija od svih ostalih, posebna, magicna. On je tu, napokon. Dvije svijece lagano trepere u polumraku i obasjavaju nasa uzarena lica nekim cudnim sjajem. Zvijezde se prosuse po nebu i oslikase se poput najdivnijeg pejzaza na povrsini jezera zajedno sa okolnim vrbama. Prizor magican, bas kao i noc u kojoj bismo napokon zajedno. Jezero oslikano i obojeno milionama zvijezda, okupano svjetlima okolne rasvjete, a mjesec sija najjace do sada i prosu se po jezeru kao nikada do sada, te mu sa zvijezdama i svjetiljkama dade neku cudnu ali ipak najljepsu notu. Njegov pogled kao i uvijek, najljepsi koji je ovaj svijet ikada vidio a dvije svijece koje rasplamsase plamen ucinise ih jos ljepsim te mu pridodase poseban sjaj koji me je kunem se mogao hipnotizovati mene i sva moja cula, da ostanem sjediti tako zaludjena i hipnotisana cijelu vjecnost. Tako hipnotisana i opijena od pogleda i poljubaca, ni ne trepnuh, prepustih mu se. Drhtaj golog tijela, vatra medju nama koja nadjaca sjaj i svijeca i mjeseca, navede me ta shvatim da je on jedini covjek kojeg sam ikada voljela, ali ono stvarno voljela kao nikada do sad. Tu noc shvatila sam jednu stvar, nista u zivotu nije bitno kao cinjenica da kraj sebe imam osobu koja me voli, cijeni i postuje i koju ja volim, samim tim nista nije ni nemoguce. Ja znam, u to sam uvjerena zapravo, da sve dok me on drzi za ruku da sve mozemo prebroditi. Osmijeh, pogled i brojni poljubci i razgovori tu noc ostase duboko urezani u mom sjecanju. Jutro nakon toga probudih se u njegovom narucju, plavetna kosa rasuta po jastuku a on u dubokom snu, pa pomislih "ja nikada nisam vidjela nista ljepse nego njega koji plovi dalekim snovima i luta ko zna kuda". To jutro, najljepse ikada, probudih se u zagrljaju voljene osobe, i samo osoba koja to dozivi zna da boljeg osjecaja na svijetu nema, kada znas da prva stvar kada otvoris oci sto vidis je on, prve izgovorene rijeci "dobro jutro ljubavi", taj osjecaj se porediti ne moze ni sa cim sto postoji na ovom svijetu.

21.06.2017.

Te sam noci prevarila sebe

Kišna nedjelja, grad pust kao nikada do sad, kao da kuga hara pa se svi sakriše u svoje tople domove pa uzivaju uz neku casicu vina. Ne znam stvarno sta mi bi da te nazovem, dal je to od novembarskog vjetra i kise koji mi pomutise pamet, ali u trenu okrecem tvoj broj, s druge strane dobro poznat glas, kazes dolazim za deset minuta. Za tren oka tu si, sa najljepsim osmijehom i nekim posebnim sjajem u ocima pa osta tako u mjestu da stojim, ocarana, u nevjerici da si to stvarno ti ispred mene. "Hajde sta si se ukipila, ulazi u auto" govoris kroz poluosmijeh i otvaras vrata, a ja skamenjena jos uvijek se tresem kao krhka srna pred svojim jelenom dok ga gleda i divi mu se. Narednih par minuta ne progovorih ni riječi, a ti kao da si znao pa pusti onu nasu cetrnaestu na listi koja mi uvijek izmami osmijeh. "Pricalice, sta ti je veceras, nisam te navikao takvu, zivni malo", ta recenica kao da me pogodi pa ostatak noci provedoh sa osmijehom koji ovaj svijet nije vidio. Dolazak na neko meni nepoznato mjesto, a on me uze za ruku kao da osjeti moj strah. "Ma nije valjda da se bojis mraka, pa ti si jos mala curica", rece onako u sali a ja jedva izusti da me je strah ovladao, laganim korakom se popesmo na neko brdo, prizor magican. Cijeli grad kao na dlanu, obasjan brojnim svjetlima, iako kisom okupan koja vec odavno prestade da pada, ucini mi se najljepsi na svijetu, bas kao i ova noc. Čaše se pocese nizati, jedna za drugom, i u sekundi trnci pocese prožimati moje cijelo tijelo, tvoja ruka oko moga struka. Okrenuh se i primjetih da me gledas blago pripitim pogledom i smijes se. Ne uspjeh izustiti ni rijeci, tvoje usne na mojima, grad poce jos vise da sija onog momenta kada osjetih toplinu tvoga tijela. Oluja me savlada, govorim sebi idi kuci, nije on za tebe, njegovo ime je Lutanje, ne moze on na jednom mjestu, ali ostah opijena od poljubaca i pogodjena od najjace moguce oluje osjecanja koju osjetih prvi put u zivotu. Noc kao stvorena za nas, iako znam da sutra toga nece biti, necemo postojati mi vec samo ti i ja. Sati brzo prodjose, kao sekunde, bezbroj ispijenih casa, a onda dolazak kuci. Dolazim u pripitom stanju, ta noc stvarno bi najljepsa na svijetu, onakva kakve se samo zamisliti mogu, ali ujutro kad usta, trijezne glave svatih gorku istinu, koliko god prelijepa bila, te sam noci prevarila sebe.

21.06.2017.

Orhideja

Cvijet, tako magičan i dosadan u isto vrijeme. Dok sjedim i ispijam prvu jutarnju kafu posmatram ljubicastu orhideju na stolu. Tako je lijepa, ima neki magicni sjaj i neku nadnaravnu ljepotu, ali u isto vrijeme je toliko dosadna jer biljka je to, lijepa jeste ali nista od nje nemam osim ljepote. Ipak dok pijem kafu nastavljam da mu se divim na tome sto tako usamljen po cijeli dan bdi nad prašnjavim stolom, ali svakog dana biva sve ljepši, ja toliku usamljenost podnijela ne bih. Bas kao i orhideja i ja se smucam po kuci, danima u starim krpama sa gnijezdom na glavi lezim i ne radim nista korisno, nemam volje ni za cim osim za jutarnjom kafom i cigaretom koji me makar na tren zavaraju i skrenu misli sa toga da si ti otisao. Znas otkako nisi tu nemam volje ni za cim, ni za izascima jer znam da necu ugledati tvoje lice, ni za ucenjem jer se nadam da cu jednog dana u blizoj buducnosti i ja se tisnuti zajedno sa tobom u taj bijeli svijet. Pocinjem da plovim bujicom svojih misli, naravno u njima samo ti, pa se opet divim orhideji kako ne uvene od tolike samoce jer ja vec osjecam da venem, svakog dana imam sve manje snage u tijelu i jos manje zelje za zivotom u kojem nema tebe. Ali kao i ona, prezivjet cu i ja, nadam se, valjda jednog dana kupim kartu u jednom smijeru, kartu koja vodi samo do tebe. Bujica se polako pretvara u poplavu, poplavlja moje misli, nosi ih kao najbrza rijeka, nadam se do tebe, ko zna. U mutnoj solji kafe prepoznadoh svoj lik, tako tmuran,polumrtav i zamucen od starih uspomena i sjecanja na tebe koje krije ovaj grad. Pitaju me zasto ne izlazim, a kako i da izadjem kad nemam snage da prodjem nasom ulicom, nasim mjestima, a da ti ne vrisnem ime i ne pustim suzu. Oci krvave sve vise iz dana u dan, pa tacno pomislim da cesto umjesto suze potece sama krvava dusa, i oboji ovo bijelo klonulo lice u jarku crvenu boju, ali neka mozda je i bolje, neka izadje sva ta krv koja se nakupi, mozda cu onda i ja biti kao orhideja. Snage nemam, ali borim se, cekam i zivim za dane kada cemo biti zajedno, a do tada osta da sjedim i pravim tvoj lik od svakog dima cigarete, nazdravljam u tvoje ime,ispijam jutarnju kafu kao da si tu, i divim se orhideji kako prezivljava samocu uz samo malo vode i opet biva najljepsa. Nadam se da cu i ja uspjeti i suzdrzati se da ne uvehnem, jer lahko je orhideji ona svoju vodu ima, moja si ti, a ti nisi tu, daleko si.

15.06.2017.

Posljednji put

Večeras, posljednji put se sredjujem za tebe. Posljednji put oblacim haltere, čipku i svilu,i kao prvi, tako i ovaj zadnji put ti se prepuštam cijela. Dopustam ti da radis sta ti volja, ipak si ti jedini covjek koji je uspio oboriti zidine oko mene koje su godinama gradjene,koji se uspio pribliziti meni, jedini koji mi je uzeo mladost. Ne znam sta ti o meni govore, ne znam ni sta mislis, ali znam da ovo danas nismo mi. Ovo su samo nasa tijela koja pritiscu jedno drugo pokusavajuci ostati i osvijestiti nas, probuditi nas iz smrti, ali dovoljno si i sam pametan da znas da se mrtva stvar ozivjeti ne moze. Jesmo, bili smo najljepsi par koji je ovaj svijet vidio, ali sada se zapitam da li smo jos uvijek par, pa makar i onaj najruzniji. Ne znam. Jedino sto znam i u sta sam sigurna jeste da polako opet podizem zidine, prepustam ti se ovu noc i uzivam u tvojim milovanjima i poljubcima, u nasem tusiranju, u svemu onome sto smo radili, samo da se podsjetim kako je to izgledalo nekad kad smo srecni bili. Ovo tijelo i srce ostaju pod kljucem, zidine jace nego ikada, neslomljive ovaj put, tako ce i vjecno stojati. Izgradjene bas poput najsnaznije kamene kule koju je nemoguce srusiti i slomiti, i jedina osoba koja ih ukloniti moze je ona koja ih je i projektovala. U ovom slucajtu to si ti, zato uzivam u ovoj posljednjoj noci, posljednjem prepustanju brzim vodama strasti, jer znam da je nas rok istekao, ja osta zarobljena u zidine,u vjecnosti, jer tebe nema, neces doci.

14.06.2017.

Vjecnost

Te noći kad me ne bude, kad posljednji put sklopim oci, tijelo se skameni i odem na vjecni pocinak, molim vas nemojte me zaliti. Nemojte pricati o meni sve najbolje, pricajte istinu, ne lazite, nemojte zaliti jer da ste stvarno htjeli vi bi bili tu onda kada sam vas najvise trebala, kada sam jecala za pomoc, a vi ni jedan jecaj ne custe. Odjenite me u najljepsu odjcu, napravite moje lokne jos raskosnije nego li zaista jesu, kada idem u vjecnost nek idem najljepsa. Sredite me kao sto sam se ja nekada sredjivala njemu i mamila mu osmijeh na lice, nek mu opet budem najljepsa iako mozda i nece doci da me isprati na put posljednji, neka zna da sam u svojim posljednjim trenucima slave bila lijepa samo za njega. Ma ne brinem ja, imat ce on njih jos milion, pocevsi od one koju ima dok mi se kleo da sam mu jedina, dok mi se kleo da me voli, dok je svakog dana lagano mi izmicao iz ruku, ali evo ljubavi, olaksavam ti. Obecavam necu ti vise smetati, nikada! Ipak, imam jednu zelju, zelim samo da se sjetis ponekad i da se zapitas da li ti je ista znacilo ono nase malo carstvo, ili ipak shvatas da sve je bila samo obmana, da sam ti bila samo jedna igracka u velikoj kolekciji. Nema veze, ne zamjerim ti, nemoj da se osjecas lose, samo nadji neku i iskreno je voli, ne lazi je. Kad bolje razmislim neka niko ne dolazi, zelim sama otici na posljednji put svoga zivota, pobogu kad niste bili tu sto cete mi sada, kad vas ne vidim i ne cujem, kad ne znam da ste tu. Jednostavno zivot nekad zna da pretjera pa ti stavi na ledja pretesko breme koje ne mozes da nosis vise, na pola puta pokleknes, izgubis se. Isto tako vas molim ne glumite mi prijatelje, znam da ih nemam, zapravo poznajem samo jednu osobu koja je moj istinski prijatelj. Ne glumite, ne proljevajte lazne suze, ne govorite sve najbolje, ne lazite.

11.06.2017.

Zaglavljeni u vjecnosti

Sjedim u sobi, mrak, tisina, pred ocima samo ti i slike iz nase proslosti kad smo sretni bili vrte se tako u krug te ih probudi jedna polumrtva suza koja nevoljno kane iz oka tek da me podsjeti da sam ziva, jer mrtav covjek ne place. Tako zamisljeno misli lutaju prema tebi, opiru se i prolaze kroz brojne gradove trazeci te u njima, pokusavaju te pronaci i vidjeti sta radis, ali tako lutajuci zaglave se medju neke zidine, ili padnu niz neku liticu bez dna u nemogucnosti da izadju, nastave put, dodju do tebe, ostaju tako zaglavljene u vjecnosti. Zaglavljene u vjecnosti stoje, cekaju na tebe, tvoj povratak da ih spasis od ponora, ali tebe nema, ne dolazis. Gdje si, da li si sretan daleko od mene, sjetis li me se ponekad, nas i nasih sretnih dana, pustis li suzu za vezom koja unaprijed ima odredjen rok trajanja, mozes govoriti i tvrditi da je tako da me se sjetis, ali ja ne vjerjem. Strpao si sve ono nase u dva kofera i odnio sa sobom,i one minute kad si krocio u veliki grad postao zaludjen njime, opijen njegovim ulicama, gradjevinama koje su tu, pa ti kao heroin izbrisa pamcenje, sva sjecanja na nas. Prezivjet cemo ovo, bit cemo zajedno, ali kako mili, kako da preziviomo duzi period ako nismo u stanju opstati deset dana? Mozda ces ti prezivjeti, ipak si ti taj koji je otisao, prezivjet ces nas, sjecanja, poljubce, zagrljaje, upoznat ces novu mene u novom gradu, a ovdje ostajem samo stara ja, u starom gradu sa jos jednim u nizu oziljkom na srcu. Prezivjet ces sve, i ja cu, ali tebe, hladnu sobu, tudje ruke oko vrata, hladan pogled i dodir ne mogu i necu. Ostajem tako, bas kao i moje misli, zaglavljena u vjecnosti da cekam, zalim i molim se Bogu da sacuva ono malo sto osta od nas.

11.06.2017.

Samo da si dobro ti

Sjedim i cekam, cekam tu jednu poruku od njega, iz drugog grada, iz bijeog svijeta. Rece ti cut cemo se svaki dan, nista se mijenjati nece, ali promijenilo se. Promijeni se osjecaj u mojim grudima, od velike radosti nasta golema tuga, sjaj u mojim ocima pretvori se u krvlju zamuceni pogled, srce presta da normalno kuca pa bije nekim svojim ritmom. Gdje si, sta radis, s kime si, milion pitanja, jedna poruka dnevno, da me podsjetis da ti je tamo super, a ni ne slutis kako je meni. Davno rekose, lako je onima koji idu, to je njihova odluka, ali oni koji ostaju znaju sta je to stvarno daljina. Jedino oni koji ostase u tom starom siromasnom gradicu znaju kako je to kad cekas, kad se pitas da li misli na tebe ili ga je taj velegrad potpuno zaludio i tako brise tvoje ime iz njegovog sjecanja, a i lakse je, nema mjesta koja podsjecaju na nas. Ovdje, u ovom ruglu od grada sve me na tebe podsjeca, mjesta na kojima smo sretni bili, gdje smo se ljubili, smijali, grlili, svakodnevno prolazim pored njih i okrecem glavu u nadi da cu te ugledati, ali tebe nema, ne dolazis. Nema ni tvoje poruke, cekam je, pa Boze cijeli mi se zivot sveo na cekanje, pa se pitam do kada? Da li cu moci izdrzati ove hladne zidine svoje sobe bez tebe da me ugrijes, da li cu moci izdrzati sva sjecanja koja nosi ovaj grad, sjecanja na nas, to sto te nema, sto nema ni poruke, da li cu sve to izdrzati? Da li cu izdrzati daljinu? Ljubomorna sam na sve te oci koje gledaju tvoju ljepotu sada, na sve ljude koji slusaju tvoj najljepsi glas i lagano se gube u njemu bas kao ja nekada, ljubomorna na svaki kamen, na svaki kilometar koji me dijeli od tebe, pa pravim gluposti ocekujuci da cu se osjecati bolje, ali nije tako, osjecam se samo jos gore. Moja dusa se kida na komadice, oci peku od suza koje presusise, srce se nada, zelja za tobom jaca nego ikada. Nema veze mili, ja sam jaka, prezivjela sam sve, prezivjet cu i ovo, tebi je dobro u to ne sumnjam, ali te molim, pomisli bar nekad na nas i vrati film u one stare dane kada smo srecni bili, nasmij se i budi mi dobro, to je sve sto trazim, a ja cu vec nekako, na tugu navikla, to je moj stalni gost, samo da si dobro ti.

09.06.2017.

Boze daj mi snage

Kakva se to praznina u čovjeku pojavi, šta se desi pa da ne vide ni jednog razloga zbog kojeg bi ostali koračati na ovom svijetu, uvijek sam se pitala, dok se ne desi i meni. Razlog ne vidim, jedino sto mi je pred ocima je tortura, neshvacenost od strane jedne jedine osobe koja bi trebala uvijek biti tu za tebe, pricati sa tobom, razumjeti te, pruzati podrsku. Kazu da su ocevi nase najvece blago, nisam bas sigurna u to. Kakvo mi to blago donosi samo siromaštvo a ne bogatstvo, zahtjeve da se razvijam po određenim utupljenim šablonima, skicama i nacrtima koje su davno napisane, da ostvarujem želje iz mladosti koje on nije uspio ostvariti. Ne vidim se na fakultetu, ne želim ga završavati, ne želim živjeti po njegovim pravilima, ne želim biti svezana za staromodna razmisljanja, ne želim živjeti ovako. Sve sto hocu je osobu koja ce me saslusati, kojoj cu se moci obratiti i kada mi je tesko i kada nije, koja nece odmah zapocinajti svadju i galamu, koja me nece kriviti za svaki moj korak, koja nece zaliti zato sto postojim i sto sam napravljena, ovako se osjecam kao jedna obicna greska koja treba biti ispravljena. Svaki moj korak pogreška je, svaki moj uzdah greška je, svaka izgovorena riječ karakterizira me kao glupu, površnu osobu koja ne zeli da razmislja koja ne misli samoj sebi dobro, tako mi je bar receno. Biološki otac moze biti svako, bas kao sto je i on meni, bioloski, a sta je to u stvari pravi otac? Rijetkost, vidjela sam u par primjera i stvarno je dragocjeno, nazalost ja takvo iskustvo nemam, ne znam sta znaci imati oca, ali znam sta znaci imati kamen od covjeka u svojoj blizini programiran da svaku vasu zelju, svaki vas hir unisti, da vam kaze ruznu rijec, da ne razgovara s vama, da nikada niste dovoljno dobri... Pa se opet pitam, da li cu istrajati u namjeri da ostanem u inat njemu koračati ovom zemljom, da li cu istrajati i izdrzati njegovo svakodnevno prisustvo i mentalnu torturu, Boze daj mi snage da istrajem jer rjesenja ne vidim.


Noviji postovi | Stariji postovi

Iluzija savršenstva
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
4220

Powered by Blogger.ba