Iluzija savršenstva

There is an optical illusion about every person we meet.

06.02.2018.

Moja sreca si ti

Sreca, abstraktan pojam, mnogima se u zivotu nikada ne desi, mnogi se ne upoznaju sa njom. Vecina ljudi, mojih prijatelja i poznanika smatraju srecom pun dzep, bijesno auto, velik stan i ostala "bogatstva" koja ovaj svijet nudi. Za mene je to sve prividno,prolazno, ono materijalno ne znaci nista ako pored sebe nemas osobu koja je tu u dobru da se smije sa tobom, u zlu da zajedno placete i cupate se. Takva sreca, bas kao i ovaj svijet je prolazna, nista sa sobom u mezar ne nosimo. Sreca je imati dobru dusu, nju sigurno nosimo sa sobom, a sa dusom idu i osjecanja. Ljubav, ljubav je ono sto cu ja ponijeti sa sobom, veselje, osmijehe, sjecanja. Za mene pojam srece si ti, tvoje nasmijano lice, vedro plave oci koje obasjaju svaki moj mracan dan i izmame sunce i otjeraju crne i tmurne oblake. Dani provedeni sa tobom, sa polu praznim dzepovima, malo cigara i kafom od marku, meni znace sve, i nijedno bijesno auto, ni jedna vila ni sva bogatstva ovog svijeta to ne mogu zamijeniti. Ne znam za vas, ali moja sreca su jedne plave oci, jedan osimeh na licu, ruka u ruci i rijeci volim te. Moja sreca si ti.

28.01.2018.

Da li je vrijedno svega

Nakon toliko vremena, onaj dobro poznati osjecaj, moj davno izgubljeni drug se vrati da mi opet otjera sunce i navuce tamne oblake u život. Bol grudi razara, pa tacno imam osjecaj da cu od te boli da puknem na pola, da će se ova dusa rasprsnuti u toliko komadica da niko nece znati kako da je sastavi. Suza opet para i reze bijelo krhklo lice djevojcice koja jos nije sigurna sta zeli. Otici ili ostati? Konstantna borba izmedju ta dva, konstantna kolebanja. Da li mi je mjesto s njim, da li ga stvarno volim, ili je sve jedna navika ili samo moj kukavicluk koji me drzi u sigurnom mjestu. U mjestu gdje je svaka moja rijec pogresna, svaka moja kap krvi prolivene za njegovu srecu olako uzeta i shvacenja, nikada ne vracena. Svaki moj postupak, treptaj oka, trzaj istrosenih usana, pa čak i ovi moji bijedni polu uzdasi, da li su vrijedni svega? Da li je stvarno samoca nesto najgore sto se moze desiti covjeku...

18.12.2017.

Samo pazi da ne bude prekasno

Dan za danom prolazi, sa svakim od njih prolazi i blijedi jedan dio mene, dan za danom kidam se, kidam od svoga hljeba da bih tebe nahranila a ja ostala gladna, kidam zadnju haljinu i ogrćem te njome da bi ti toplo oko srca bilo. Kidam se da tebi bude dobro. Sve ono sto ucinih za tebe, sto i dalje cinim uze se zdravo za gotovo, pa se uhvatim nekada u razmisljanju, kada mi se omakne suza i poreže blijedo lice i napravi tako krvave ožiljke po njemu, pitam se da li je vrijedno ? Da li si sa mnom jer me iskeno voliš, ili možda pak jer si sam sebe ubijedio da me voliš zbog svega što učinih za tebe, zbog moje prolivene krvi za tobom... A i da jesi, ne zamjerim ti, niko nije lud ostaviti osobu koja ide i kroz vatru, vodu, trnje, ratište, kroz sve samo da tebi udovolji, da tebi napravi da se osjećaš dobro, da nahrani zadnji dio tvoje sujete, i tako iz dana u dan. Luda sam ja, jer to sebi sve dopustim, dadnem ti srce na dlan, poklonim ti dušu pa da svaki put kada ti je dosadno, kada se osjecas nesigurno otkines dio nje, pocijepas ga kao parče papira, kao potrošenu voznu kartu, kao da ti ova moja krvlju natopljena duša ništa ne znači, ali nema veze, tek kada izgubiš shvatit ćeš šta si imao, ali pazi da ne bude prekasno, pazi da u tom trenutku već ne budem miljama daleko,medju anđelima ili možda pak demonima, samo pazi da ne bude prekasno.

18.10.2017.

Škrinja uspomena

Vrijeme prolazi, minute, sati, dani. Prođe i 7 mjeseci od našeg prvog susreta usnama, od one kišne i tmurne nedjelje koja nam promjeni živote. Nismo ni slutili koliko ćemo značiti jedno drugome, koliko ćeš mi se uvući pod kožu pa popuniti svaku poru u mome tijelu i smjestiti se sve do golih kostiju i tu bezbrižno posmatrati svaki moj uzdah napravljen zbog tebe, svaki otkucaj srca koji odzvanja tvojim imenom. Postoji mnogo ljubavi u ovome svijetu, svaka je posebna na neki svoj način, ali ni jedna nije ovakva kao naša. Nije i ne može biti. Pa niko nije lud da osjeća ovo što ja osjetim svaki puta kada ugledam tvoje nasmijano lice, niko nije lud da osjeti cijepanje duše, komad po komad sa svakom tvojom tugom, svakom tvojom suzom i bespomoćnim pogledom, niko nije lud da osjeća nekog drugog. Ja osjećam tebe mili, rijetkost je da danas neko nekoga stvarno osjeti, ono baš pravo empatijski da osjeti i razumije bez i jedne izgovorene riječi, da ga svaki bespomoćni i bolom okupani pogled pogodi toliko jako da to postane neizdrživo, da osjetiš kako para i struže kroz tanke, krhke i slabašne kosti, da kida jedan po jedan dio duše oštrim noktima bezobrazne sudbine. Mnogi kažu volim te bez da uopšte znaju samo značenje te riječi, pa ljudi voljeti znači osjećati! Osjećati i dobro i loše, osjećati osobu koju imate pored sebe, cijeniti je, poštovati, voljeti svaku njenu stranu, voljeti dušu, unutrašnjost, lahko je izgled voljeti. Lahko je voljeti lijepe i sretne dane, ali molim te ne izgovaraj riječi volim te ako nisi ni sam spreman voljeti u najboljem ali i u najgorem izdanju. Bez dlake na jeziku, sa punom slobodom mogu reći da te volim, da te cijenim i prihvatam takvog kakav jesi, volim sve tvoje dobre i loše strane, kada sunce sija i kada najstrašnije i najcrnje kiše padaju, osmjehni se, stavi osmjeh na lice i znaj da te volim. Vrijeme provedeno s tobom prođe poput najbržeg voza, prođe najljepših 7 mjeseci moga života, period kada spozna šta to znači kada te neko iskreno voli. Mnogo lijepih trenutaka provedosmo zajedno, mnogo zagrljaja, poljubaca, pa čak i suza, ali to je ono što nas čini onakvim kakvi smo, što nas čini jedinstvenima, pa žurno skupljam svako sjećanje i stavljam u svoju malu škrinju uspomena na tebe, uspomena na nas. Znaj da želim da provedem još mnogo dana sa tobom, da napravimo još mnogo uspomena zajedno, i da svoj posljednji uzdah ispustim na tvome ramenu, da nam zajedno kose osijede i da se smijemo zajedno probeharalim glavama, da napunimo svoju škrinju do vrha, jer u suprotnom ostaje poluprazna, a za druge u njoj mjesta nema, jer je na njenoj poleđini duboko urezano samo tvoje ime, samo jedan datum i jedne riječi volim te.

26.09.2017.

Oluja osjecaja

I opet k'o po navici pisem o tebi, o jednim plavim ocima zbog kojih kao da zaboravih da bilo koje druge i postoje. Pisem o nama, o nasoj ljubavi kojoj nadam se Bog nije isplanirao kraj i prebacio je u neki drugi novi plan. Ni jedna moja napisana rijec, ni jedan napisani tekst ne može objasniti i opisati ljubav koju ja osjećam prema tebi, osjecaj koji se u meni probudi sa svakim pogledom na tebe,sa svakim dodirom. U meni se pojave osjecanja koja me prevladaju kao oluja koja prevlada mirno plavo more pa ga uzburka,pruzi mu snagu i ucini ga neunistivim. Javi se neka pozitivna oluja osjecanja, ne ona crna, tmurna i hladna, nego neka sa toplim vjetrom koja je osijana najsbaznijim zrakama subca. Nikada neces znati koliko mi znacis, koliko te volim, ni naslutiti ne mozes, ali mozda je tako i bolje. Bojim se da kada bi saznao,i bar na jedan tren osjetio ovo sto ja osjecam da bi se uplasio i pobjegao prvim vozom u nepovrat, proglasili bi me ludom i zakljucali u neki hladni i tamni kutak, pokusali me izlijeciti od tebe. To ne bi bilo moguće,tvoje oci, tvoj osmijeh,ova ljubav i ovaj osjecaj je neizljeciv. Sta me briga i ako sam luda, moja zelja mi se ostvarila,ti si mi se ostvario. I sada nakon 6 mjeseci oluja osjecaja je svakim danom sve jaca,svakim danom te sve vise volim.

22.09.2017.

Sanjamo

Ruka u ruci, gledam te dok u laganom polusnu lezis na mojim grudima i tones u najljepše snove slusajuci pjesme moga srca. Da li čuješ kako kuca i svira najljepse note samo za tebe, da li cujes ubrzani tempo ili je samo mukla tisina? Ne znam ni sama sta se to u meni desi kada cujem tvoj glas, kada osjetim toplinu tvoga tijela i gledam te kako putujes nekom dalekom i carobnom zemljom snova. Kakav se to osjecaj u meni javi, pa me natjera da zaboravim na sva zla i podmuklosti ovoga svijeta, sve krvave rijeke moga zivota,jer on je tu, da me zagrli. Moj cijeli svijet je tu u jednim plavim ocima, u jednom razdraganom pogledu i osmijehu. Dok polako otvaras vrata zemlje snova gledam tvoje precizno i savrseno isklesane crte lica, pa se pitam da li je moguce da savrsenstvo poput tebe koraca ovom zemljom, toliko ljepote a ujedno i najbolji i najdivniji covjek kojeg upozna. Kao po navici izgovaram najvece molitve koje se vec i same uklesase na moje usne od silnog ponavljanja, pa se molim Bogu da tako i ostane, da mi te cuva, da nas cuva, pa te grlim jos jace pazeci da te ne probudim, jer ko zna mozda bas sada putujemo zajedno kroz snove dalekim zemljima i morima, putujemo kroz vjecnost u kojoj smo zajedno, sanjamo, sanjamo.

17.09.2017.

Ostvarena zelja

Jos se sjecam tog momenta kada u cijeloj masi ljudi moje oci zapazise bas tebe, a kako i ne bi kada tako drsko i odvazno hodas. Kako si me samo znao nervirati, kada prodjes onako ponosno kao da niko osim tebe ne postoji, a ja svaki tvoj korak pratila i nadala se da ce te jednoga dana dovesti do mene. Znas jos pamtim i onu noc u gradu kada nam se pogledi prvi put sretose, a usne razvukose u osmijeh pa ti pregazi svoj ponosni stav i pozdravi mene, jednu u milion kojoj ni ime ne znas. Kako sam samo srecna tu noc bila, konacno si jedan korak blize, iako jos uvijek hiljade njih daleko, makar taj jedan ka meni, meni je znacio sve. Imala sam ja i druge momke, dosta njih je izmamljivalo osmijeh na moje lice, ali nikad ne osjetih srecu poput one koju spoznah te noci kada si za jedan korak bio blize meni... Sve do sada. Sada kad te imam kraj sebe, moju zelju iz djetinstva, vrati mi se onaj osjecaj, u meni se probudise osjecanja za koja nisam ni znala da postoje, spoznah sta stvarno znaci voljeti nekoga. Oci te nisu slucajno primjetile u toj masi ljudi, pa naravno Bog ima plan za sve nas, a ja mu se molim da i ako je planirao drugacije da to izmijeni i ostavi mi tebe, da me nasmijavas, grlis, ljubis, neka mi ostavi tebe. Ovaj misic u mome tijelu koji stalno bije i lupa i odrzava me u zivotu dobije neki poseban ritam kada te oci ugledaju, bas kao i onog dana medju masom kada te prvi put ugledase, pa udara i lupa a zvonjava se cini mi se cuje i na drugi kraj svijeta. Tvoje rijeci "volim te" stalno mi odzvanjaju u vidu eha koji bije od mracne i duboke stijene kanjona, pa se gube u beskraju i tako zajedno sa bujicom mojih uzurbanih neukrotivih misli lete samo ka tebi pa tjeraju mastu da radi i luta kud' joj volja. Eh, kad se samo sjetim kako sam te zeljela a uvijek bila previse ponosna da ti pridjem ili se javim, a danas jos uvijek mi se cini nestvarno da si me bas ti zavoljeo, ti kojeg sam uvijek posmatrala kraickom oka i zbog kojeg sam cinila neke nezamislive stvari da te bar na tren vidim i zadovoljim svoje proklete i pohlepne oci koje ne mogu da te se nagledaju. Ko bi rekao da ce dva obicna lica sa osmijehom samo u prolazu znaciti toliko jedno drugome.

15.09.2017.

Samo ostani tu

Nebo obojeno milionima sjajnih zvijezda tu noc sijalo je sjajnije nego ikada, pun mjesec uz milione uličnih svjetiljki obasja grad, a okolna brda kao da su pokušavala da se što više približe da bi taj magični prizor sačuvala od pogleda. Noć bijahu tako lijepa i čarobna,tvoje oči,tvoj pogled koji sliči na beskrajne morske dubine koje osijavaju i oslikavaju plavu nebesku boju, punu mistike i zanosa,pa mi se učini da bih cijelu vječnost mogla ostati tako sjediti na blagom povjetarcu i gledati cijeli grad i nebo oslikano u tvojim očima, zamljišljena i izgubljena u njihovim najvećim dubinama.Mogla bih ih gledati svaki dan, i iznova se zaljubljivati u njih, drzati tvoju ruku u svojoj i pokazati cijelom svijetu da si moj, i da sam tvoja. Ruka u ruci, dok sjedimo tako na maloj dekici gledajuci svjetla grada koja su pokušavala da što jače sijaju i nadjačaju taj zanos u tvojim očima, i vatru koju osjećam sa svakim našim poljupcem i zagrljajem. Vjetar zamrsi moje uvojke a tvoj miris, poljupce i ovaj osjećaj ureza duboko u moje kosti čineći ovaj život nezamislivim bez tebe, zato te molim nemoj nikada da odeš od mene, da me ostaviš u ovom starom oronulom gradu da ispraćam i čekam vozove koji voze u vječnost, u budućnost, ali nedočekujući onaj jedan na koji bih se ja ukrcala i krenula u našu budućnost, jer ne znam kako bih podnijela. Osmijeh bi nestao sa lica, oči bi oslikale krvavu dušu i ostale tako prazne, krvave, ugašene da gledaju i traže tvoje crte lica, oči slične tvojima u slučajnim prolaznicima i svaki put se razočaravaju. Ova ljubav je jedinstvena, naše svađe, poljupci, naše šale i sve ono što nas učini jedinstvenima, pa sada ni svoj život ne bih mogla zamisliti bez tebe. Prije tebe nisam znala šta znači voljeti nekoga, a sada i kada bi me neko pitao šta znači rijeć ljubav, znam da bih izgovorila samo tvoje ime, opisala mu jedan topli i brižni osmijeh i pokušala mu dočarati te posebne oči, ali ne bih uspjela, jer nema riječi kojom se to može opisati, iskreno nisam ni znala da ovakvo nešto može postojati. Zato te molim, budi pored mene, pusti me još malo da sanjam i uživam u tvom osmijehu koji budi čak i uspavane i ledene zidove, da se gubim u tvome pogledu, da te grlim, da te ljubim, pusti me da te volim.

26.08.2017.

Budi pored mene

Gledah te noćima kako toneš lagano u san, a ja se privijam uz tvoje tijelo pokusavajuci da te uzmem samo za sebe, osjecajuci toplinu tvoga tijela, tvoju ruku prebacenu preko moga struka, osjecah se zasticeno, kao da me stitis od svog zla ovog svijeta i cuvas me samo za sebe. Tako savijena u svoju malu ljusku tonula sam u najljepse snove, i docekivala naljepsa jutra sa tobom i tvojim poljubcima na mojim usnama i vratu. Sve mi se to jos uvijek cini nestvarnim. Nestvarno mi je to da nesto u zivotu moze biti ovako lijepo, ovako ugodno, ovako magicno, kao najljepši san ikada sanjan. Učini mi se nestvarnim tvoj osmijeh, trzaj ruke pred spavanje, plavetna kosa i pogled koji sliči na beskrajne morske dubine koje osijavaju i oslikavaju plavu nebesku boju, punu mistike i zanosa. Te oči bih mogla gledati svaki dan, i iznova se zaljubljivati u njih, drzati tvoju ruku u svojoj i pokazati cijelom svijetu da si moj, i da sam tvoja. Kazu da je pet mjeseci malo vremena, ali ja ne mislim tako, nekako se osjecam kao da te oduvijek poznajem, kao da si ti onaj dio mene koji je nedostajao da bi slagalica bila konacno sklopljena, moja ruka za spas od ponora, moje bolje sutra, samo ostani tu, budi pored mene, voli me, a sam Bog zna koliko ja volim tebe.

25.07.2017.

Ni slutila nisam..

Mart, nedjelja ne bi puno drugacija od ostalih, nekako bi tmurna i puna nekog umora. Jutarnja rutina kafa, cokolada, cigareta i omiljena serija dok kapljice kise plesu najljepsi ples. U polutmurnom stanu slusajuci kapljice kako lupaju od zahrdjale limove san me opet poce savladavati, a onda poruka. O boze pa kasnim opet, spremanje, trka. Smocena, pokvarene sminke i kose dolazim na nas prvi sastanak. Bas dobar utisak ostavljam ovako rascupana i mokra, ali hajde kako god bude, mogu ga nastaviti krajickom oka posmatrati iz daleka kao i predhodnih godina, nema veze. Ni slutila nisam... Taj dan, taj datum, zauvijek cu pamtiti. Grad okupan milionima kapljica kise, prazan, samo zvuk tvojih patika kako klize po mokrom betonu odzvanja ulicama ovog grada i moj poneki osmijeh. Nakon samo par minuta zaboravih na kisu, ti i ja setamo kroz zelenu idilu a u meni vulkan osjecanja kada god bih pogledala njegove morsko plave oci. Klupe smočene i okupane nekako mi se ucinise tuzno, vrbe savijene od teskih kapljica koje su se zaustavile na njihovim granama a trava nekako bi zelenija i razdraganija od svega ostalog. Dok sjedim na mokroj klupi posmatram tvoje lice i shvatam da je iz bliza puno ljepse nego iz daleka, da su tvoje oci jos plavlje a osmijeh dosta prijatniji i ljepsi, u tom trenutku shvatih da te ne zelim gledati iz daleka, nikada vise, ne zelim da budes samo jos jedna u nizu neostvarenih zelja. Trenutak tisine, tvoje usne lagano pocese da klize preko moga obraza, cijeli moj svijet na trenutak zastade, noge ne osjecam vise kao da nisu moje a pod se ljulja i trese kao da je bas u ovom trenutku najjaci zemljotres koji nemilosrdno rusi sve oko nas. Tako izgubljena osjetih toplinu tvojih usana na mojima, u nevjerici jedva da uzvratih. Nisam mogla da vjerujem da si moj bar na tren, a ni slutila nisam koliko ces biti moj i koliko cu biti tvoja. Nakon toga dolazak kuci, jos uvijek nevjerica i sumnja da je sve to istina, ali izgleda da ima istine u onom sto kazu da se najljepse stvari najduze cekaju. Danas je tacno 4 mjeseca od prvoga puta kada osjetih toplinu tvojih usana, cetiri najljepsa mjeseca u mome zivotu. Uprkos svemu i danas se nekada zapitam da li je to sve istina, da li je to samo jos jedan u nizu mojih ludih snova, ali onda shvatim da se ti ne mozes zamisliti, da si ti nesto posebno, sto niko drugi nije i sto ni jedna osoba ne bi mogla ni zamisliti, nesto sto je sami Bog kreirao tako kako jeste, a kreirao te da budes najljeps, ponosan, drugaciji od svih, jednostavno poseban. Zato te molim ostani tu, budi uz mene ovako komplikovanu, nista drugaciju od ostalih, drzi me zauvijek cvrsto za ruku da se ne izgubim u masi, jer u toj masi osobu kao sto si ti bilo bi nemoguce pronaci.


Stariji postovi

Iluzija savršenstva
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2814

Powered by Blogger.ba