Iluzija savršenstva

There is an optical illusion about every person we meet.

31.03.2020.

Poslednji put

Gledam u noć, pahulje padaju i kao da se u zraku igraju i plešu jedna sa drugom, pokusavaju me valjda podsjetiti na onaj dan, snježni, olujni, kada sam te zadnji put vidjela. Riječi se lome, ali nikako da se otrgnu sa usana, znaš, prije mi je o svima bilo nekako lagano pisati, spontano, ali o tebi ne mogu. Valjda ne znam da opisem to sto si meni ti, sto vidim u tvojim ocima kada me pogledas i u tvojoj plavoj kosi. I u ovoj noći, sjedeći pored svijeće sa cigaretom u ruci, kao nekada s tobom, pitam se gdje si, da li ti se ikada otrgne misao pa pomislis na mene, na onaj zadnji put kad smo se vidjeli, a bio nam je prvi put. Cujes li moj jecaj, grudi vrište a glasa ne puštam, udaljen si kilometrima daleko, ne znam da li cemo se vise ikada vidjeti. Dvije godine otkako sam te prvi put vidjela proslo je kao dva minuta, a ovi dani otkako te ne gledam, svaki kao da traje vjecnost. Mozda smo bili pogresni mi, možda se nikada nismo ni trebali vidjeti i upoznati, vrti se misao kroz glavu. Gledajuci plamen svijece prisjetim se uvijek tvoga obasjanog lica, dva krupna zelena oka kao najljepše drago kamenje, i plava kosa okupana sunčanom bojom, sjetim se tvojih usana na mojima, ruke u ruci i riječi "Znaš, bit cu uvijek tu za tebe". Ah, kako samo te riječi odzvanjaju svaku noć kada mi se prije spavanja otrgne suza pa poreže blijedo lice, oči i duša prokrvare, pa se u mračnoj sobi pitam gdje si, zašto onda nisi tu? I ovo je bas jedna takva noć, kada pahulje prekrivaju okolne pejzaže, po njima se prosipaju crvene kapljice moje duše koju reže sjećanje na zadnji put kada te vidjeh, kada su nam usne, tijela i duše postale jedno, baš u ovakvoj snježnoj noći, kada si mi pričao o našem budućem sinu, davao mu imena, ležao kraj mene i štitio me od cijelog svijeta, od hladnoće i prokletih pahulja. Znaš, tu noć si rekao da cemo se vidjeti opet, a nismo, nismo više nikada. Da sam samo znala da je to zadnji put da te vidim, nikada te ne bih pustila da odes tako rano, ljubila bih tvoje usne makar jednu posljednju noc i sakrila se bas kao prije u tvoj zagrljaj i bezbrižno uz plamen svijeće i par bijelih pahulja na prozoru, posljednju noc provela u spokoju, jer svaka naredna noc bez tebe tvoga zagrljaja i poljubca je samo puko preživljavanje tame i četiri hladna zida. Zato opet palim svijeću i molim Boga da mi te posalje makar u snovima da opet bezbrizno spavam, i sve dok bude mene gorit ce i jedna svijeća za tebe. Bili smo pogresni i mi, i vrijeme, i pogrešan grad i država i kilometri.

30.12.2019.

Plamen svijeće

Godina prodje, evo uskoro dolazi jos jedna, opet bez tebe naravno. Stojimo u mjestu, tu smo, svi znaju da smo ti i ja nešto posebno, nešto više od običnog i koliko god tuđi bili da opet pripadamo samo jedno drugome, a tuđi smo i uvijek smo bili. Evo skoro dvije godine kako te ugledah, ma da sam samo znala nikada moja noga tamo ne bi kročila, nikada se ne bih zaustavila na onom hodniku da te još jednom malo bolje pogledam. Znaš možda bih još uvijek i bila sa njim, sa čovjekom s kojim sam imala sve ali on nije bio ti. Tu si, ali opet si tako daleko, i svakim korakom prema tebi čini mi se da sam samo dalje od tebe, da se samo odmičem i polako šaljem sebe u vječnost tvoga zaborava, jer moj si ali ipak ne pripadas meni. Opet sjedim sama u mraku i palim dvije svijeće u sjećanje na nas, jer to je nekako bio naš znak, u svim onim hladnim noćima dok je napolju padala kiša dok sam od svih problema bježala tebi u zagrljaj kao malo dijete prestraseno od svijeta i mraka, a ti bi onako smiren sa naljepsim osmijehom upalio svijeću i zagrlio me i lagano sa jednim šapatom "uvijek sam tu za tebe, imaš mene" sve moje probleme riješio jer sam bila sigurna, znala sam da imam tebe. Tako gledam plamen svijeća kako gore jedna za mene, jedna za tebe, ne mogu više da palim samo jednu jer i mi smo sad baš kao ove dvije svijeće, razdvojeni, nismo više jedno. Svijeća polako izgara, polako nestaje, a blago njoj kad bih ja samo mogla nestati da zaboravim na dva zelena oka najljepša na svijetu, na jedan osmijeh, na jedne usne koje nikada nisu imale šansu da se spoje sa mojima pa da makar imam čega da se sjećam. Uvijek si bio moj, ali nikada nisi bio sa mnom. Ali znaš dodju mi tako dani kada počnem da zaboravljam, kada te potisnem duboko u podsvijest samo da se ne sjećam vise da sam s tobom bila najsretnija na svijetu, a ti kao da predosjetis, pa se javis da me podsjetis sta mi znacis i koliko su mi svi drugi pored tebe nebitni, a onda kao pijesak ponovo počnes da klizis mi kroz prste lagano i neprimjetno nestanes, pa se zapitam da li si bio tu, da li i ova svijeca uzaludno izgara nadajući se da će te dočekati? Ne brini se, tu si, ne mogu te zaboraviti i ne zelim, tu si uvijek kad sklopim oci, ugledam samo jedno najljepše lice, zelene oči i plavu kosu, i za milion godina neću bio bi tu, u mojim snovima i mislima jer ti si ono što ne prolazi. U sjećanje na tebe, na nas, na sve ono što smo mogli biti ali zbog ponosa nismo, palim još jednu cigaretu, a suza skliznu niz ivicu bijelog lica i ugasi plamen tvoje svijeće da me podsjeti da nisi tu, da nismo zajedno i da nekome drugome sad palis svijeću i primas je u zagrljaj u ovim hladnim noćima. Eh, da je bilo samo malo manje ponosa, ali izgleda da su najveće ljubavi uvijek one neostvarene, a sretan kraj postoji samo u bajkama.

02.01.2019.

Najljepsi stranac

Sjecam se kao da je jučer bilo, suncan dan, popodnevna kafica u obliznjem kaficu a ptice pjevaju veselim melodijama kao da su znale da cu te bas danas sresti. Dok tako sjedim i uzivam u razgovoru i kafi sa prijateljima pogled mi se otrgnu i tada ugledah tebe, lice sa očima boje mora, plavkasta kosa obasjana zrakama sunca a osmijeh koji se ni zamisliti ne moze podsjecao je na lice andjela. Ko je ovaj upitah, ali nisu znali odgovor. Prosli su dani, mjeseci, totalno sam zaboravila na tog stranca koji je sjedio u blizini, ali čudni su putevi Božji. Bilo je to davno, većine se i ne sjecam, ali nikada necu zaboraviti onaj trenutak kada te ponovo ugledah,ponovo taj stranac stoji tu ispred mene, ni ime mu ne znam ali znam da je najljepsi covjek kojeg sam u zivotu vidjela. Tako skamenjena sa haosom u glavi i mislima dal da mu pridjem ili da ne radim nista, ali prije nego i sto se pomakoh i okrenu da ga jos jednom vidim njega nije bilo. A bas imam srece pomislila sam, a ni slutila nisam koliko srece cu imati. Bila sam dijete, srednja skola, zaludjena ocima boje mora a pogledom boje leda, svaki dan sam dolazila na isto mjesto i čekala kada cu ga opet vidjeti,i vidjala sam ga skoro svaki dan, gledala ga u tajnosti jer sam bila ubijedjena da ja nisam dovoljno dobra za njega, pa zasto bi i bio sa mnom ili me cak primjetio pored toliko zena oko njega, ostadoh tako da gledam sa strane i posmatram godinama. Bila sam sretna i tako, ne mogu reci da nisam, ali tek nakon par godina spoznadoh sta je sreca. Topla noc, neobicno topla za mjesec mart, na svog stranca sam skoro pa i zaboravila, dosla sam tu da se vidim sa nekim drugim, ali on je uvijek znao sve da pokvari, na samom izlazu iz kafica sjedio je on,onaj kojeg krisom gledah godinama. "Hej pa gdje si ti" rekao je veselim glasom, u tom momentu ne znadoh sta me je snaslo prije nego sto sam uspjela bilo sta odgovoriti on je već ustao i cvrsto me zagrlio, sta se desava pomislih u sebi, sigurno me pomijesao sa nekim, ali nema veze makar ovako da osjetim njegov dodir. Dolazim kuci osmijeh preko čitavog lica se razvuce jos vise kada vidjeh poruku i sliku na ekranu,pa boze moj stranac meni pise i zeli da se vidimo. Izlazak,kisna nedjelja ali meni bi najljepša. Proveli smo sate i sate pričajući kao da se oduvijek znamo, dok je kisa bojala grad u sivo samo on je navlacio neke sretne oblake i sve bojao u naljepse vesele boje. Nakon par sati provedenih u prici on i ja na staroj klupi ispod vrbe sjedili smo na pocijepanoj kesi i gledali kako nam kisa umiva lica. I dan danas protrnem kada osjetih po prvi put u svom životu njegove usne na mom obrazu, poljubi me onako stidljivo kao da je on mene krisom promatrao godinama pa se bojao reakcije, dok je kisa polako malim kapljicama nastavila da pada po prvi put osjetih njegove usne na mojima. Danas nakon skoro dvije godine svako jutro se budim pored očiju boje mora i lica koje podsjeća na lice anđela, pored usana koje najljepše ljube i pored čovjeka koji će jednog dana biti moj muž. On više nije moj stranac već moj jedini razlog za osmijeh i jedini čovjek kojeg sam ikada zaista voljela.

06.02.2018.

Moja sreca si ti

Sreca, abstraktan pojam, mnogima se u zivotu nikada ne desi, mnogi se ne upoznaju sa njom. Vecina ljudi, mojih prijatelja i poznanika smatraju srecom pun dzep, bijesno auto, velik stan i ostala "bogatstva" koja ovaj svijet nudi. Za mene je to sve prividno,prolazno, ono materijalno ne znaci nista ako pored sebe nemas osobu koja je tu u dobru da se smije sa tobom, u zlu da zajedno placete i cupate se. Takva sreca, bas kao i ovaj svijet je prolazna, nista sa sobom u mezar ne nosimo. Sreca je imati dobru dusu, nju sigurno nosimo sa sobom, a sa dusom idu i osjecanja. Ljubav, ljubav je ono sto cu ja ponijeti sa sobom, veselje, osmijehe, sjecanja. Za mene pojam srece si ti, tvoje nasmijano lice, vedro plave oci koje obasjaju svaki moj mracan dan i izmame sunce i otjeraju crne i tmurne oblake. Dani provedeni sa tobom, sa polu praznim dzepovima, malo cigara i kafom od marku, meni znace sve, i nijedno bijesno auto, ni jedna vila ni sva bogatstva ovog svijeta to ne mogu zamijeniti. Ne znam za vas, ali moja sreca su jedne plave oci, jedan osimeh na licu, ruka u ruci i rijeci volim te. Moja sreca si ti.

28.01.2018.

Da li je vrijedno svega

Nakon toliko vremena, onaj dobro poznati osjecaj, moj davno izgubljeni drug se vrati da mi opet otjera sunce i navuce tamne oblake u život. Bol grudi razara, pa tacno imam osjecaj da cu od te boli da puknem na pola, da će se ova dusa rasprsnuti u toliko komadica da niko nece znati kako da je sastavi. Suza opet para i reze bijelo krhklo lice djevojcice koja jos nije sigurna sta zeli. Otici ili ostati? Konstantna borba izmedju ta dva, konstantna kolebanja. Da li mi je mjesto s njim, da li ga stvarno volim, ili je sve jedna navika ili samo moj kukavicluk koji me drzi u sigurnom mjestu. U mjestu gdje je svaka moja rijec pogresna, svaka moja kap krvi prolivene za njegovu srecu olako uzeta i shvacenja, nikada ne vracena. Svaki moj postupak, treptaj oka, trzaj istrosenih usana, pa čak i ovi moji bijedni polu uzdasi, da li su vrijedni svega? Da li je stvarno samoca nesto najgore sto se moze desiti covjeku...

18.12.2017.

Samo pazi da ne bude prekasno

Dan za danom prolazi, sa svakim od njih prolazi i blijedi jedan dio mene, dan za danom kidam se, kidam od svoga hljeba da bih tebe nahranila a ja ostala gladna, kidam zadnju haljinu i ogrćem te njome da bi ti toplo oko srca bilo. Kidam se da tebi bude dobro. Sve ono sto ucinih za tebe, sto i dalje cinim uze se zdravo za gotovo, pa se uhvatim nekada u razmisljanju, kada mi se omakne suza i poreže blijedo lice i napravi tako krvave ožiljke po njemu, pitam se da li je vrijedno ? Da li si sa mnom jer me iskeno voliš, ili možda pak jer si sam sebe ubijedio da me voliš zbog svega što učinih za tebe, zbog moje prolivene krvi za tobom... A i da jesi, ne zamjerim ti, niko nije lud ostaviti osobu koja ide i kroz vatru, vodu, trnje, ratište, kroz sve samo da tebi udovolji, da tebi napravi da se osjećaš dobro, da nahrani zadnji dio tvoje sujete, i tako iz dana u dan. Luda sam ja, jer to sebi sve dopustim, dadnem ti srce na dlan, poklonim ti dušu pa da svaki put kada ti je dosadno, kada se osjecas nesigurno otkines dio nje, pocijepas ga kao parče papira, kao potrošenu voznu kartu, kao da ti ova moja krvlju natopljena duša ništa ne znači, ali nema veze, tek kada izgubiš shvatit ćeš šta si imao, ali pazi da ne bude prekasno, pazi da u tom trenutku već ne budem miljama daleko,medju anđelima ili možda pak demonima, samo pazi da ne bude prekasno.

18.10.2017.

Škrinja uspomena

Vrijeme prolazi, minute, sati, dani. Prođe i 7 mjeseci od našeg prvog susreta usnama, od one kišne i tmurne nedjelje koja nam promjeni živote. Nismo ni slutili koliko ćemo značiti jedno drugome, koliko ćeš mi se uvući pod kožu pa popuniti svaku poru u mome tijelu i smjestiti se sve do golih kostiju i tu bezbrižno posmatrati svaki moj uzdah napravljen zbog tebe, svaki otkucaj srca koji odzvanja tvojim imenom. Postoji mnogo ljubavi u ovome svijetu, svaka je posebna na neki svoj način, ali ni jedna nije ovakva kao naša. Nije i ne može biti. Pa niko nije lud da osjeća ovo što ja osjetim svaki puta kada ugledam tvoje nasmijano lice, niko nije lud da osjeti cijepanje duše, komad po komad sa svakom tvojom tugom, svakom tvojom suzom i bespomoćnim pogledom, niko nije lud da osjeća nekog drugog. Ja osjećam tebe mili, rijetkost je da danas neko nekoga stvarno osjeti, ono baš pravo empatijski da osjeti i razumije bez i jedne izgovorene riječi, da ga svaki bespomoćni i bolom okupani pogled pogodi toliko jako da to postane neizdrživo, da osjetiš kako para i struže kroz tanke, krhke i slabašne kosti, da kida jedan po jedan dio duše oštrim noktima bezobrazne sudbine. Mnogi kažu volim te bez da uopšte znaju samo značenje te riječi, pa ljudi voljeti znači osjećati! Osjećati i dobro i loše, osjećati osobu koju imate pored sebe, cijeniti je, poštovati, voljeti svaku njenu stranu, voljeti dušu, unutrašnjost, lahko je izgled voljeti. Lahko je voljeti lijepe i sretne dane, ali molim te ne izgovaraj riječi volim te ako nisi ni sam spreman voljeti u najboljem ali i u najgorem izdanju. Bez dlake na jeziku, sa punom slobodom mogu reći da te volim, da te cijenim i prihvatam takvog kakav jesi, volim sve tvoje dobre i loše strane, kada sunce sija i kada najstrašnije i najcrnje kiše padaju, osmjehni se, stavi osmjeh na lice i znaj da te volim. Vrijeme provedeno s tobom prođe poput najbržeg voza, prođe najljepših 7 mjeseci moga života, period kada spozna šta to znači kada te neko iskreno voli. Mnogo lijepih trenutaka provedosmo zajedno, mnogo zagrljaja, poljubaca, pa čak i suza, ali to je ono što nas čini onakvim kakvi smo, što nas čini jedinstvenima, pa žurno skupljam svako sjećanje i stavljam u svoju malu škrinju uspomena na tebe, uspomena na nas. Znaj da želim da provedem još mnogo dana sa tobom, da napravimo još mnogo uspomena zajedno, i da svoj posljednji uzdah ispustim na tvome ramenu, da nam zajedno kose osijede i da se smijemo zajedno probeharalim glavama, da napunimo svoju škrinju do vrha, jer u suprotnom ostaje poluprazna, a za druge u njoj mjesta nema, jer je na njenoj poleđini duboko urezano samo tvoje ime, samo jedan datum i jedne riječi volim te.

26.09.2017.

Oluja osjecaja

I opet k'o po navici pisem o tebi, o jednim plavim ocima zbog kojih kao da zaboravih da bilo koje druge i postoje. Pisem o nama, o nasoj ljubavi kojoj nadam se Bog nije isplanirao kraj i prebacio je u neki drugi novi plan. Ni jedna moja napisana rijec, ni jedan napisani tekst ne može objasniti i opisati ljubav koju ja osjećam prema tebi, osjecaj koji se u meni probudi sa svakim pogledom na tebe,sa svakim dodirom. U meni se pojave osjecanja koja me prevladaju kao oluja koja prevlada mirno plavo more pa ga uzburka,pruzi mu snagu i ucini ga neunistivim. Javi se neka pozitivna oluja osjecanja, ne ona crna, tmurna i hladna, nego neka sa toplim vjetrom koja je osijana najsbaznijim zrakama subca. Nikada neces znati koliko mi znacis, koliko te volim, ni naslutiti ne mozes, ali mozda je tako i bolje. Bojim se da kada bi saznao,i bar na jedan tren osjetio ovo sto ja osjecam da bi se uplasio i pobjegao prvim vozom u nepovrat, proglasili bi me ludom i zakljucali u neki hladni i tamni kutak, pokusali me izlijeciti od tebe. To ne bi bilo moguće,tvoje oci, tvoj osmijeh,ova ljubav i ovaj osjecaj je neizljeciv. Sta me briga i ako sam luda, moja zelja mi se ostvarila,ti si mi se ostvario. I sada nakon 6 mjeseci oluja osjecaja je svakim danom sve jaca,svakim danom te sve vise volim.

22.09.2017.

Sanjamo

Ruka u ruci, gledam te dok u laganom polusnu lezis na mojim grudima i tones u najljepše snove slusajuci pjesme moga srca. Da li čuješ kako kuca i svira najljepse note samo za tebe, da li cujes ubrzani tempo ili je samo mukla tisina? Ne znam ni sama sta se to u meni desi kada cujem tvoj glas, kada osjetim toplinu tvoga tijela i gledam te kako putujes nekom dalekom i carobnom zemljom snova. Kakav se to osjecaj u meni javi, pa me natjera da zaboravim na sva zla i podmuklosti ovoga svijeta, sve krvave rijeke moga zivota,jer on je tu, da me zagrli. Moj cijeli svijet je tu u jednim plavim ocima, u jednom razdraganom pogledu i osmijehu. Dok polako otvaras vrata zemlje snova gledam tvoje precizno i savrseno isklesane crte lica, pa se pitam da li je moguce da savrsenstvo poput tebe koraca ovom zemljom, toliko ljepote a ujedno i najbolji i najdivniji covjek kojeg upozna. Kao po navici izgovaram najvece molitve koje se vec i same uklesase na moje usne od silnog ponavljanja, pa se molim Bogu da tako i ostane, da mi te cuva, da nas cuva, pa te grlim jos jace pazeci da te ne probudim, jer ko zna mozda bas sada putujemo zajedno kroz snove dalekim zemljima i morima, putujemo kroz vjecnost u kojoj smo zajedno, sanjamo, sanjamo.

17.09.2017.

Ostvarena zelja

Jos se sjecam tog momenta kada u cijeloj masi ljudi moje oci zapazise bas tebe, a kako i ne bi kada tako drsko i odvazno hodas. Kako si me samo znao nervirati, kada prodjes onako ponosno kao da niko osim tebe ne postoji, a ja svaki tvoj korak pratila i nadala se da ce te jednoga dana dovesti do mene. Znas jos pamtim i onu noc u gradu kada nam se pogledi prvi put sretose, a usne razvukose u osmijeh pa ti pregazi svoj ponosni stav i pozdravi mene, jednu u milion kojoj ni ime ne znas. Kako sam samo srecna tu noc bila, konacno si jedan korak blize, iako jos uvijek hiljade njih daleko, makar taj jedan ka meni, meni je znacio sve. Imala sam ja i druge momke, dosta njih je izmamljivalo osmijeh na moje lice, ali nikad ne osjetih srecu poput one koju spoznah te noci kada si za jedan korak bio blize meni... Sve do sada. Sada kad te imam kraj sebe, moju zelju iz djetinstva, vrati mi se onaj osjecaj, u meni se probudise osjecanja za koja nisam ni znala da postoje, spoznah sta stvarno znaci voljeti nekoga. Oci te nisu slucajno primjetile u toj masi ljudi, pa naravno Bog ima plan za sve nas, a ja mu se molim da i ako je planirao drugacije da to izmijeni i ostavi mi tebe, da me nasmijavas, grlis, ljubis, neka mi ostavi tebe. Ovaj misic u mome tijelu koji stalno bije i lupa i odrzava me u zivotu dobije neki poseban ritam kada te oci ugledaju, bas kao i onog dana medju masom kada te prvi put ugledase, pa udara i lupa a zvonjava se cini mi se cuje i na drugi kraj svijeta. Tvoje rijeci "volim te" stalno mi odzvanjaju u vidu eha koji bije od mracne i duboke stijene kanjona, pa se gube u beskraju i tako zajedno sa bujicom mojih uzurbanih neukrotivih misli lete samo ka tebi pa tjeraju mastu da radi i luta kud' joj volja. Eh, kad se samo sjetim kako sam te zeljela a uvijek bila previse ponosna da ti pridjem ili se javim, a danas jos uvijek mi se cini nestvarno da si me bas ti zavoljeo, ti kojeg sam uvijek posmatrala kraickom oka i zbog kojeg sam cinila neke nezamislive stvari da te bar na tren vidim i zadovoljim svoje proklete i pohlepne oci koje ne mogu da te se nagledaju. Ko bi rekao da ce dva obicna lica sa osmijehom samo u prolazu znaciti toliko jedno drugome.


Stariji postovi

Iluzija savršenstva
<< 03/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
10196

Powered by Blogger.ba